Nikad nisam mogla ni zamisliti da bi se ovo moglo desiti. Zivot bez njeg, bez nas. Dusa me zaboli kad pomislim na to koliko smo bili sretni, koliko smo tek mogli biti sretni, koliko toga smo planirali... Ali je istina da sad vise nista nemamo. Prije sam mislila da zivot bez njeg ne bi imao smisla, uzasno je boljela i pomisao na to. Sad sam toliko mirna, da me nekad uplasi to. Kako je moguce da ipak mogu bez njeg? Sve sto sad zelim je da vidim kuda me vodi ovaj put. Dugo sam mislila da je sve jasno, a sad se sveeee okrenulo. Puna sam nade. Ovdje ne zelim pisati... Jednom hocu sigurno. Ali mi sad treba da sam sto dalje od njeg.
Prvi put u skoro dvije godine, stavljam sebe na prvo mjesto. Wish me luck :)