f



18.06.2017.

#512

Nakon toliko mjeseci opet imam onog svog momka... onog od prije. Nevjerovatno mi je bilo kako je ponovo sve kao na početku veze, sva pažnja njegova... sve sve. Toliko mjeseci jedva sve i tjeranje uvijek za bilo šta. I onda samo krene. Naravno da je njegov posao bio najveći problem... Ono više od godinu dana sam čekala da se nešto promijeni što se tiče njegovog posla. Trudila sam se da ga pokrenem, da razumijem, svađala se s njim. Ma sve. I tačno kad je dao otkaz, ja samo više nisam mogla da budem u njegovoj blizini. Nisam smjela da riskiram da se opet razočaram. Napravili smo pauzu i mislila sam da će dugo da traje, ali onda nakon par sedmica... samo je sve krenulo. I tu smo gdje smo. Divan je prema meni. Nisam još na onom nivou totalne sigurnosti uz njeg, one najveće sreće. Ali napredujemo i ogroman mi je oslonac, jer sam upala u nešto... Loše sam. Usamljena sam, sve u glavi mi je negativno uvijek. Strah me svega toga i nikako da se izvučem. Sve to pogoršava što sad imam ispite i ne mogu raditi ništa veće da se opustim, da ne mislim na loše. Mogu samo neke sitnice i gurati se naprijed. Nije ni čudo što sam došla do ovog. Mjesecima je sve samo loše. Isto tako, osjećam se užasno odbačeno od toliko ljudi. Taj moj osjećaj nije najopravdaniji... Ne znam. Jednostavno kad god je neko s njom, ja se udaljim od te osobe i krivo mi što je s njom. Kao da mene odbacuje a bira nju. Užasno mi je krivo što je njoj dobro i izvlači se sa svim i uvijek dobro prođe sa svojim stavom. Svi kažu da je ovakva onakva nemoguća, a opet svi budu s njom. Naravno da ove misli koje sam sad zapisala, ne bih nikad nikome rekla... To je nešto što duboko u sebi osjećam i što me muči. I dopušteno mi je da se tako osjećam! Neću da gušim to. Mogu uzeti taj osjećaj i uraditi nešto s njim. Pričati sa sobom o tome ili sa drugima... nekako oblikovati sve to. Ali da ga samo guram i da se pravim da to ne osjećam, to ne želim. Moram se suočiti s tim.
Samo želim da budem dobro. Ne sjećam se kad sam osjećala ovakvu tjeskobu. Uvijek bih se ovako osjećala pred kraj decembra i držalo bi me do kraja nastave na faxu. A evo sad sam takoo dugo bila dobro.
Biće sve ok.
Mora.
Ali sad nije...
Bar imam njega. Imam i dosta dosta ljudi koji me vole i koji mi pomažu. Moram misliti na njih i njima se okrenuti. Moram. Samo tako mi može biti bolje. Ja znam da je problem u tome što sam se previše okrenula svemu negativnom, ono gledam najviše u tom smjeru. A samo da se pomaknem malo vidjela bih tolikooo lijepog. Ali što si više u negativnom, teže je da povjeruješ da ima lijepo... obuzme te to. I strah te svega... Mene je strah života. Strah me razočarenja, gubitaka, nesreća... Šta god lijepo da se desi, imam osjećaj da će da postane loše. Ne znam da uživam u lijepom trenutku...


Eto šta sve napisah. A bgm došla samo da napišem da ga volim.