Ostaje mi to što se volimo

29.04.2019.

on

Juče smo imali jedan dobar razgovor, pa sam poslije shvatila da napokon imam riječi da pišem o onome što se dešavalo zadnjih mjeseci između nas.
Kad smo tek raskinuli, kontala sam da ću pisati ovdje o svojim osjećajima, jer on ne može čitati, a htjela sam da ostane zapisano kako se osjećam. Međutim, pisala sam na papir. Godinama nisam nigdje pisala koliko sam ta dva mjeseca. Kad god sam htjela da pišem ovdje ili nekome, činilo se previše komplikovanim za objasniti, pa sam odustajala. Ali sam na papir pisala sebi. To je nešto što ne želim prestati, jer sam se sjetila koliko mi znači to pisanje sebi, koliko rasteretim glavu, sredim misli. Otkako sam bila prestala to da radim, u glavi mi je stalno bio haos.
Tačno dva mjeseca nakon raskida sam mu dala dnevnik, rekla da se više nećemo čuti, ni viđati i:Bog će.

Za raskid sam bila kriva ja. Cijelu vezu sam imala problema, jer se nisam mogla opustiti, nisam mogla da vjerujem u njega. On je osoba s kojom se sve može dogovoriti, on ne može svađe, rasprave, igrice, testiranja. Samo razgovor, razumijevanje, iskrenost. To i daje. I beskrajno sam zahvalna Bogu što je tako. Ali moja prošlost, moja nezrelost, moja nesigurnost... Nisam igrala za naš tim, nego protiv nas. On je davao djeliće sebe, misleći da ću shvatiti napokon, ali je dao previše, ostao bez snage, odustao. Morao je odustati.
Tad sam ja, genije, došla sebi i shvatila da niiiišta nije važno, da mogu da mu vjerujem, da je pokazao, dokazao milion puta. U par dana je sve došlo na svoje mjesto u mojoj glavi. Izbacila sam onu negativnost iz glave, ogroman teret koji me dugo činio nesretnom, i vidjela njega jasno. On je taj. On je savršen za mene. A ja mogu učiniti njega sretnim.
Dva mjeseca sam pokušavala, bila sam sretna, zato što napokon mogu da osjećam ljubav prema njemu bez ikakvog straha. Bila bih sretna što ga volim i da je ostalo tako, zato što godinama nisam osjećala takvu zaljubljenost. On je (i više nego) zaslužio da vjerujem njemu, da se prepustim. Ono, da samo uživam i u životu s njim i u životu čiji dio nije on. Da znam da će biti ok. Šta god da se desi, mi se možemo zajedno izboriti s tim. Baš kao Beth i Randall. Pita je on je li svjesna da će morati da kupe manju kuću, da će promijeniti način života, da bi uspjeli da riješe probleme. Kaže ona:pa? Lakše ću te naći u manjoj kući. To sam uvijek htjela, da nađemo, napravimo vrata u kakvoj god situaciji da se nađemo. ZAJEDNO. To zajedno nisam imala prije njega, davala sam se za dvoje, istrošila se, pa nisam smjela ponovno, jer sam mislila da se nikad neću oporaviti ako se priča ponovi. Onda je on bio taj koji je davao sve, pa se istrošio. Sad je tu. Vidjeli smo se 11. dana nakon što sam mu dala dnevnik. Sad su od toga prošle već dvije sedmice. Gubim se u njegovim očima. Kad me poljubi u čelo ili mi uzme ruku, čini da osjećam beskrajnu sigurnost i da se topim...

***

Mislim da je imao puno hrabrosti kad se vratio nama. Koliko god sam i prije htjela samo da ga volim, čuvam, činim sretnim, zbog toga kakva je osoba i šta je sve uradio za mene... toliko to sad želim i zato što je riskirao i vratio se nama. Puno ga je sve to istrošilo, povrijedilo, sad nema garancije da će biti drugačije, a on je tu. Tu je iako ga niko njegov ne podržava u tome. Tu je iako ljudi skoro nikad ne promijene ponašanje koliko sam se ja trebala promijeniti da bi mogli imati zdrav odnos. Ali stvarno jesam. Zbog njegove ljubavi, zbog njegove iskrenosti, nesebičnosti, hrabrosti, strpljivosti, zbog njegovog poštovanja. A on zna da vidim to sve u njemu, zna koliko to cijenim, volim. Zato se vratio. Zna koliko sam patila prije, zna da nisam birala sve što mi se desilo...

***
OVO sam našla s njim.
Život je već sam dovoljno komplikovan, da bi sumnjali u TU osobu. Ne treba mi neko savršen, nego neko realan i iskren, neko ko je tu.