sweet surrender.

10.10.2019.

nešto.

Uskoro će biti deset godina otkako imam ovaj blog. Sjećam se da sam, do prije par godina, kad bih počela pisati post, postavljala sebi pitanje: kako se osjećam, i pisala jednostavno odgovor na to. Brzo bi prsti preuzeli sav posao, riječi bi samo tako izlazile i nakon pisanja bih se osjećala bolje. Sad je drugačije, vidim i sama da pišem najviše o događajima, ne toliko o osjećajima i mislima i ne sviđa mi se to. Ne znam da li sam uopšte pisala ovako nešto nedavno, sve mi se pomiješalo. Nekad sam čak i voljela čitati ponovo svoje postove, sad ne, tako da se ne sjećam šta sam pisala. Nije ni bitno. Kome je uopšte bitno da li ja ponavljam istu priču u svakom postu. Za šta je to, na ovom svijetu, bitno? Slušala sam dosta Sadhgurua u zadnje vrijeme, pa jako pozitivno utiče na mene. Njegova priča o tome kako smo mi svi kao pop-ups na ovom svijetu. Danas nas ima, sutra nema i tačno je da će ljudi žaliti za nama. Šačica ljudi. Ali će i oni nastaviti da žive bez nas, na kraju. Nekad bi me ta pomisao plašila, sad više nije tako, sad mi pomaže da više živim. Npr. mjesecima sam se patila sa bolovima, sa negativnim mislima, sa nemanjem snage, nesanicom itd itd. Jedne nedjelje sam trebala na turnir s njim, nešto što sam čekala dugo, dugo, ali me bilo strah da će me uhvatiti napad panike, da će me želudac zaboljeti i sl. I onda pomislim, pa hej, ako će mi nešto već biti tamo, ako ću i umrijeti, danas ili sutra, zar nije bolje da do tad živim i uradim ono što toliko želim i čekam? Već mi se svakako dešavalo svašta ružno. Već sto puta sam bila u hitnoj, već mi je bilo toliko loše, šta ako se opet to desi, je li ja trebam sad samo čekati da me nešto muči, a dok čekam ne raditi ništa sa životom.
Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Zato, ovo što sam napisala ne bi djelovalo većinu vremena ni na mene čak. Stvar u toj panici i ostalome, nije u onome desilo se, nije se desilo. Nego u osjećaju dok se približava, dok traje. Osjećaš nelagodnost skoro sve vrijeme. Haos ti je i u glavi i u tijelu. Možeš ti i da trpiš nekad, ali ne želiš da trpiš, ne želim da idem na turnir i da se skoro tresem dok sjedim tamo, da mi se dlanovi znoje, da su mi misli mutne, da osjećam kamen u grlu, ne želim. Tako to izgleda u glavi kad odlučiš da ćeš ostati kući i ne ići na turnir. Ne biraš da ne živiš, biraš da ne osjećaš svu tu nelagodnost. Nelagodnost-najblaže rečeno.
Nisam uopšte htjela pisati o ovome, ali hajde kad sam krenula xd
Da ja ne bih osjećala sve ono što sam nabrojala sad... učinim sebi to mjesto toplim. Mjesto na kojem je taj turnir. Veže me za njega. Veže me za njemu drage ljude, koji su i meni polahko postali dragi. Sad me veže i za sve naše prelijepe trenutke tu, kad smo sami, igramo igrica, igramo karti, jedemo nešto, gledamo videe na yt, smijemo se, pričamo o raznim teorijama, a vani pada kiša i hladno je ili je prevruće pa čekamo da se to smiri, da možemo šetati.
Uglavnoooom. Nekad mi se jednostavno sviđaju boje na tom mjestu ili lokacija ili nešto, nađem ja uvijek nešto, tako da, svaki put kad krenu neke negativne misli, samo pomislim na nešto od tog što čini da se osjećam ugodno, sigurno, sretno i smirim se. Pomaže većinu vremena.
Sad se, hvala Bogu, puno bolje nosim sa panikom. Npr sama sam u kući sad, što je bilo nezamislivo, prije dva mjeseca. Mislim da ja uvijek podcjenjujem sebe, mislim da mogu manje nego što stvarno mogu. Možda prvo sam sebe podcjenjuješ, pa to počnu i ljudi okolo očekivati od tebe, pa to njihovo utiče na tebe i onda se uljuljkaš u tu ulogu, zaboraviš da ne moraš biti to što misliš da si i što drugi misle da si. Lakše je biti ono što si u ovom trenutku, nego uraditi jedan korak koji će pokazati da ipak nije tako.
Ne mislim da će ovo iko pročitati, pa kad sam već počela da nastavim.
Možda manje pišem zato što sve više otkrivam svoje mane i radim na njima, tj radim na poboljšanju sebe. Prije sam se koncentrisala na ono što ne valja oko mene, a sad to ne radim (mada ipak primijetim xd), pa je malo bezveze pisati o svojim manama i blatiti sebe hahah. Šalim se, ne bih blatila sebe. Ne blatim sebe ako kažem da nekad ne znam ljudima dati do znanja šta želim, pa se uvrijedim kad ne vide (nekim moćima možda?? xd) i ne urade ono što (tajno-iako nisam svjesna da je tako) želim. Hm. Nekad, ipak, ne radim puno za ljude, a očekujem više od njih, jer ja mislim, negdje u dubini, da je dovoljno što znam da bih ja to sve za njih uradila. Svi smo mi donekle takvi. Pokušavam da imam fine odnose sa ljudima, bar s onima s kojim moram, ali mi moja introvertiranost uopšte ne pomaže. Uvijek zaboravim da nije dovoljno samo ono što je meni u glavi, da ljudi moraju i da osjete ili vide to. A nekad sam lijena u pokazivanju osjećaja. Zato što toliko snage trošim osjećajući, analizirajući itd. Postoje dvije ili tri osobe u mom životu koje su mi se vratile i nakon što sam ih otjerala time. Nemam pojma kako sam zaslužila da su tu i dalje, ali sam zahvalna i iskreno, osjećam kao da malo više vrijedim zbog toga. (znam da me to ne čini više vrijednom, ja sam vrijedna svakako) Uvijek mi se u životu dešavalo da ljudi odustanu kad se udaljim, a sad mi se dešava da se naljute i ostanu tu, da me okreću sebi. Ono, iako sam napravila grešku, neko hoće da me ima uz sebe kao prijatelja. Šta? xd
Neki dan sam dobila cvijeće od momka i niko nije pristao na objašnjenje da mi je to poklonio onako, ni zbog čeg posebnog. Svi su me po dva puta pitali otkud to hahah.

IMG-20190921-175725-1

IMG-20190927-132256

IMG-20190927-140500



IMG-20190928-184424

IMG-20190929-190316

IMG-20190920-211000

71328213-2417932718529335-7587450338479702016-n