beats by dre cheap

bla bla

Shvatila sam koliko sam starija (ostarila :P) kad sam krenula komentarisati sliku rođaku koji ima 11 godina i povezala to s onim komentarisanjem tetki/strini/familije na našim slikama po fb. Hahaha.
Ja sam ga unijela u kuću kad se rodio, gledala njegove prve korake, slušala prve riječi, učila ga da piše, računa...

Za pet i po mjeseci ću (aBd) imati 27! A kao da sam juče imala 14 :D

Juče sam se zapitala da li ću ikada izbaciti iz glave sliku sebe male, stidne, koja samo hoće da se skloni s puta, iako se više ne osjećam tako.
Malo po malo.

I danas sam pročitala kako je lakše griješiti u 20im, nego 30im, jer ljudi očekuju da si tad već zreo bla bla. Ja osjećam da mi je lakše griješiti što sam starija. Možda sam to već i pisala. Ali... osjećam se odgovornom za sebe, mislim da mogu sama snositi posljedice svojih grešaka. Što prije nisam mogla, jer sam osjećala da bi se sve mnogo odrazilo i na moje. Možda bi zato što sam bježala njima kad sam griješila, pa sama to prenosila na njih. A sad se osjećam sigurnije i mogu sama više toga da riješim, razumijem i sl. Osim toga, i na mene su se odražavala njihova mišljenja. Osjećala sam krivicu ako sam radila nešto što im se ne sviđa, što ne odobravaju. Dok sad... znam bolje šta mi odgovara, znam da se čuvam, znam šta mi treba i ne utiče na mene to da li neko od njih odobrava ili ne.
Juče ja krenula da šetam i mama me gleda: sad da ideš šetati? Rekoh, ne brini se mama, ja ću šetati, nećeš ti, meni nije mrsko, ako je tebi :D
Sigurna sam da sam griješila zadnjih mjeseci, ali ono što nikako ne mogu da objasnim ljudima je to da se ne kajem, što ništa i ne doživljavam kao grešku, zato što radim ono što želim. Ne radim ništa da bih udovoljila drugima, da bih dobila nešto što sam izmaštala, da bih ispunila bilo kakva očekivanja. Samo radim ono što stvarno želim.
Na više od deset godina mog života je uticala ta slika da treba naći ljubav, treba se udati, treba osnovati porodicu, da je bez toga sve ništa bla bla. Kao da si ništa ako nisi u paru. I naravno, priča da se treba mnogooo žrtvovati za tu drugu osobu, da treba mnogo mnogo borbe, trpljenja. (znam da treba, ali ne na način na koji sam naučena) Sve naučeno od žena u mom životu. Samo samo od žena. Nijedan muškarac me nije tome naučio. A baš te žene su žrtvovale mnogo toga da bi takve bile za muškarce.
Imala sam razgovor sa djevojakama mojih godina, prije možda čak dva mjeseca... Gdje su s njihove strane izgovorene riječi: ali šta ako nađeš nekog savršenog momka i on te ne bude poštovao zbog toga? Kako je onda savršen? Stalno to, stalno stvaranje neke slike o sebi, o drugima. Savršene slike. I onda se u neko doba zapitamo koji je smisao života...
Imam osjećaj da ovo isto ponavljam cijelu godinu. Tačno se sjećam da sam slično pisala prije godinu dana. I tad nekad je počela da se javlja u meni želja za raskidom. Godinu dana poslije sam mnogo napredovala od te tačke. Ima još dosta toga na cemu trebam i želim da radim. Kao da rad na samopouzdanju nikad nije gotov... 
Baš sam sinoć shvatila da... kad mi nije najugodnije ili me mrvicu stid ili tako nešto, da trebam pustiti da se tako osjećam. I da drugi ljudi trebaju pustiti da budem takva. To svakako brzo prođe, opustim se. A sasvim je normalno osjećati se tako.

Šta sam još shvatila otkako sam počela da pričam/izlazim s momcima ponovo. Dosta njih je u fazonu: ne vežem se. Na stranu neki razlozi... Ali hoću da kažem da je i nevezanje vezanje za nevezanje. Nije ni to totalna sloboda. Mislim da se to dešava zato što ljudi odnose uvijek moraju gurati u neke određene granice, šablone. To je kao da ima samo par boja na svijetu. Ljudski odnosi su mnogo bogatiji od toga. Ali im mi uzimamo sve boje, nijanse, šta već.
sweet surrender :)

Dosta, ne mogu i pauzu koristiti za sjedenje pred laptopom :D

Otkrit ću ti tajnu...
http://jedansestnuladevet.blogger.ba
31/03/2021 13:20