Jesam se nafurala na programiranje gledajući Elliota i Darlene.
Zadnja dva vikenda sam preležala kući. Bez snage i volje i za šta drugo. Mislim da bi mi sad trebale i još bar dvije sedmice toga. Vratila sam se u firmu prije manje od mjesec dana, inače bih tražila godišnji. Ali i ovo godi. Godi nemati pritisak na poslu.
Zanimljivo, kako su tri mjeseca tamo bila vječnost. Svaki od njih je bio beskonačno dug. A jedan ovdje je kao par dana.
Uglavnom, htjedoh reći, da se nadam da će mi ovaj apsolutni odmor pomoći da napokon sjedem i sama kući programiram. Da se igram.
Bila sam ja već uzela godišnji, prije mjesec, samo da se odmorim… ALi babo završi u bolnici prvi dan mog godišnjeg. Pa je teret postao još 10x veći. Tek sad dolazim sebi od toga…

U ostalim vijestima: zaljubila sam se. Zbog njega sam i gledala Mr Robota. Zbog njega sam još znatiželjnija nego prije… zato što je i on takav. Prvi put sam našla nekog jednakog (ili više od mene) u tome. Istraživanje, učenje, kreativnost… u meni bude život. A on doprinosi svemu tome.
Bila sam stvarno prestala vjerovati u ljubav. Mislila sam da ću uvijek biti nekako ogorčena, da će mi sve to biti bljak. Nisam vjerovala da može postojati muškarac, koji će biti tako čvrst – zaštitnik. Neko s kim nikad nije dosadno, s kim mogu o svemu pričati… od koga mogu uvijek učiti, a pored koga se ne osjećam kao neko ko je ispod njega… Vidi me kao nekoga jednakog, ali me štiti, pazi, čuva… Niko me nikad nije nasmijavao kao on. Uvijek zna kako me nasmijati. Zna me. Čita me. Čita mi svaki pogled… I kad nismo zajedno, čita između redova, čita tišine. Sad bih iz kože, eto.
Ova ljubav uopšte ne traje kratko 🙂 Samo sam se ušutjela… Još dok sam imala koronu, imala sam samo njega. Prošao je sa mnom kroz baš gadnu godinu. I najgore stvari kad su se dešavale, npr kad je babo završio u bolnici, pomislila sam: ovaj put će biti lakše, ovaj put imam njega. Tako kroz sve.
Prije ovoga nisam ni znala šta stvarno znači biti zaljubljen. Uvijek su bile te stvari kojima sam gledala kroz prste. Jer, zadovolji se s tim što imaš, niko nije savršen svakako, previše tražiš bla bla. Njega nisam ni tražila, a našla sam ga. Nisam s namjerom ništa gradila…. Samo je sve. Nije bilo potrebe za gledanjem kroz prste.
Nama odvojeno ne može nikad biti dosadno… A kako je tek kad se spojimo… Mislim da imamo prostora da zauvijek otkrivamo jedno drugo i svijet zajedno, i da bi uvijek bilo nešto novo, nešto zanimljivo. Bogate svjetove imamo.
Ima najslađi nadimak na svijetu za mene.
Šta god da kažem malo je…. Pisat ću ja još o tome 🙂