I veruj zvezdi koja zraku tvog života prelama…

Treba mi čestitati. Nakon milion godina sam zapalila svijeću.
Sjetih se kako sam prije dvije godine, tačno nekad u septembru/oktobru, večeri provodila ovdje u sobi u mraku, upaljenim svijećama, muzikom… ponekad i knjigama… Balaš se tad slušao. U ime toga, sad mi iz slušalica svira:

Dugo dugo ga nisam slušala… Bar ne kao večeras. “Iz ogledala viri jedan stariji ja…”

*ovdje sam bila napisala cijelu priču, o tome kako sam se, prošle godine, bila do ušiju zaljubila u momka iz Novog Sada, ali obrisala*

Negdje usput sam izgubila onu radost življenja. A tad, prije dvije godine… mislila sam da je to najbitnije. Valjda sam zato toliko i anksiozna.

“Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu.
Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli.
Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali.”

Čovjek nekad treba sebi pustiti da bude tužan.
I to sam isto zaboravila.

Komentariši