Jučer….

je bilo tačno godinu dana od našeg prvog poljupca.

Bila sam u jako dugim vezama… ali ovaj nivo bliskosti… nikad. Što je u isto vrijeme i lijepo i strašno.
Na svim porodičnim okupljanjima, razmišljam o tome kako bi se neko moj tu snašao. Fiktivni lik. Zanimljivo mi je, kako, između ostalog, već duže vrijeme, mogu zamisliti da bi to s njim bilo savršeno podijeliti. Ne znam zašto mi je sad baš to palo na um, ali eto. O bliskosti valjda.

Voljela bih da manje razmišljam, da sam više u trenutku… da su mi strahovi manji…