on mercury

Samo sam 200 stranica udaljena od prve pročitane knjige u ovoj godini. Wow! 😀 Zainatila sam se da završim Kiedisa, iako me ubi pričom o drogiranju. Čitam pola godine 200 stranica, jer se bukvalno samo isto ponavlja. Skucka 20 dolara i hoda od dilera do dilera, moli za što više droge za te pare, danima ga nema, krade auta, bicikla, koristi vodu iz lokve, igle koje nađe na ulici, neopisivo voli svaku djevojku, ali svaku neopisivo vara, sa svakom se bode, stalno propušta probe, snimanja, koncerte… Taman je sad napravio napredak, pa kontam da bi dalje knjiga mogla biti zanimljivija… Prestao je na dva mjeseca… pa ponovo počeo. Ali je počeo ozbiljnije pričati o temi.
Pročitah na redditu (i slažem se s tim), da su te početne godine drogiranja, opisane sa nostalgijom. To mi je bilo nejasno skroz.

Osim ove knjige, imam Profesorovu tašnu započetu, pa Alisinu mrežu… o knjigama o svemiru da ne pričamo. Kaporovu Unu… još jedna preposebna knjiga mi stoji na stolu 🙂

Tako danas čitam i prisjećam se…. Nekad sam sanjala da imam kul slike knjiga na instagramu. Naravno, nije to bio prioritet, čitanjem sam ja bila zaluđena, ne posjedovanjem i kupovanjem knjiga. Ali… to slikanje bi bilo još jedan način da izrazim kreativnost, a i da dijelim tu svoju ljubav prema knjigama. Tad nisam imala pare za kupovanje knjiga… Sad imam… Ali sam kupila svega par njih. I stoje nepročitane. Zapravo, zadnju sam i kupila samo da bih se motivisala da čitam. I opet nisam došla dalje od par stranica.

Mada… radi smanjenja anksioznosti, pomirila sam se s tim, da je to faza, da se ne trebam forsirati ni na šta, ne trebam se osjećati loše ni zbog čega. Trebala mi je npr godina radnog staža da uspijem pogledati cijeli film, pa onda još par mjeseci, da pogledam sezonu serije.

Ali vraćam se lagano svojim ljubavima. U normalnim dozama. Jest da sam student, kao što sam bila, i onda kad sam najviše čitala. Ali nisam više samo student. Mada vjerujem da, iako sam i student i zaposlena, da će biti knjiga… kao što je bila Muzej nevinosti, gdje se nisam odvajala od knjige dok nisam završila.
Naumpala mi je ta knjiga, neki dan, kad sam se vraćala na posao, nakon što sam pauzu provela s njim. Držala sam u ruci nešto, što sam trebala baciti u smeće… I sjetila se knjige, toga kako to glavni lik ne bi bacio… Poistovijetila sam se s njim. Pa, zar ne držim već godinu dana osušenu ružu… Skupljala bih i ja najradije sve što ima veze s njim. Imam negdje na stolu, papir s njegovim rukopisom na sebi. Tako specifičan, kao i on sav.

Vidjeh danas sliku na facebooku. Totalno je on. Slika s citatom.

“A great man is hard on himself; a small man is hard on others…”

Ne znam nikoga, ko vidi kao on. Obraća pažnju na svaaaku sitnicu. Čita iz pogleda, pokreta, izraza lica… Divno je imati nekoga ko te zna toliko.
Ali s druge strane… Mislim da to njemu otežava… Zato što se trudi uvijek djelovati u sladu s tim što vidi. Opet i to je divno. Divno je sve dok ne krene njemu štetiti. Optereti ga to, da mora on nešto popraviti, da on mora uticati, da nešto od njega ovisi. Npr. tako lahko pokupi kako ću reagovati na bilo koju riječ, pa počne da se optrećuje i da bira riječi. A ja se mogu kladiti da većinu puta ne bih reagovala negativno na neke riječi. Ne želim da se ograničava, da razmišlja previše… Želim da je uvijek slobodan sa mnom. Želim da zna… čak iako me nešto zaboli… ok je. Kad ja pogriješim u reakciji, kad nepromišljeno djelujem, kad žurim sa zaključivanjem…. i to želim popraviti. Želim uvijek raditi na svim svojim slabim tačkama, jer želim da sam bolja osoba.

Da ja ne bih sad ulazila dublje u sve ovo, najbolje da odem sušiti kosu.

Nekad je tako teško kliknuti na ovo – objavi. Huh.