biti tu

Danas radim od kuće i ne mogu opisati koliko mi je trebalo. Nije problem raditi, radit ću svoj posao i dan i noć, uostalom i spavala sam samo sat duže… Ali ljudi… Ne smetaju oni meni, nego kupim svu tu atmosferu oko sebe, a trenutno mi uopšte ne godi. Ovo je odmor koji mi je trebao. Čak sam sigurna da sam danas mnogo produktivnija nego inače, a pod manju cijenu. Više produktivnosti, manje umora.
Razlog, zato sam od kuće, s druge strane, tužan je… 40 dana. Generalno, u zadnje vrijeme dosta razmišljam o malim stvarima, jednostavnim životima, ljudima, o prizemljenosti… I kontam, koliko je lijep jednostavan život. Ne težiti tome da imaš sve savršene, jednake čaše, šolje, da se sav namještaj ukalpa na oko, da držiš cvijeće samo u nekim wow lijepim vaznama. Evo moje ruže od 8. marta stoje u teglici od marmelade i super im je. Još uvijek su lijepe i drže se. Sve te društvene mreže i šta ja znam, svi ti savršeni životi, čine da mislimo da moramo imati kuću, život, tijelo iz nekog vještačkog svijeta. Nisu to samo društvene mreže… Moju nanu je bilo stid nekih stvari, jer su je komšinice ogovarale. Samo kažem da na nas najviše utiču.
Ne kažem ja da mi je sve tegla od marmelade, da nemam ništa tako instagramično… Ali zašto ljudi ne bi baš nikad objavili cvijeće u takvoj tegli? Umjetnost svakako nikad nije savršena. Ne žele ni umjetnici uvijek vedro nebo za sliku… Nekad baš oblaci sliku učine wow.
Uglavnom, sve je krenulo od misli, kako je tetka mnoge ljude usrećila, samo svojim prisustvom. Kako nije kupovala skupe poklone, činila neke usluge za koje bi ljudi rekli da su velike (ali jesu velike)… Bila je tu, bila je tu za sve… Sjećam se kad je komšinici dala savjet, koji joj je sačuvao i uljepšao brak… i to nedavno… (savjet nije primjenjiv za sve brakove, nažalost, samo za tu situaciju, inače bih ga podijelila 😀 ) Bila je tu… Nekad samo treba biti tu. Treba piti s nekim kafu, popričati ili sjediti i šutjeti… Sitnice koje mnogo znače. Biti čovjek i biti mirne duše pored nekoga. Džaba kafe s milion ljudi kad te samo napune glupostima, umore…

2 Comments Write a comment

  1. Dobro si skovala ovu riječ: “instagramično”. 🙂 Ja i ne pamtim kad sam ušao na svoj insta… Dosadna mi je ta mreža. Za tetku, i ja sam, ima evo skoro dvije godine izgubio oca… znam kako je kad ode neko koga voliš… nauči čovjek puno toga iz te boli, a ljubav ostaje i dalje, iako osoba više nije živa. Drago mi je da imaš odmor kod kuće, to je lijepo. 🙂

Leave a Comment