Terapijski post

Baš sam u nekom chill fazonu. Pidžama, dekice, jastuci, svijeća, čaj s medom i limunom… a 8 je haha. Nos i grlo me pate i pate i pate. Jučer sam taman pomislila da prolazi, ali se sad osjećam smrvljeno.

Dok sam vozila kući, poče na radiju pjesma od CJ. Godi nešto tako lagano, a znam svaku riječ… koliko sam ja bila opsjednuta njima… 🙂 u neko vrijeme, na početku faxa, kad sam bila mnogo anx, oni su mi bili terapija.

Počela sam da gledam anime. Što je šok, jer nisam gledala anime vjerovatno od kraja Dr.Stone druge sezone. A sutra izlazi treća 🥺🥺🥺 Kako sam sretna zbog toga. Ali trenutno gledam Vinland drugu sezonu. Kad smo kod toga, neki dan mi kolega govori da nikad ne bi rekao da ja volim anime (kao, smatra me ozbiljnom osobom, ne kao nekoga ko gleda crtane)… I dođemo do priče o yugioh kartama. Rekla sam mu donijeti, da vidi kako to izgleda. Maloprije ih listala i ono… Fali mi da igram. Sjećam se, za moj rođendan, našla se ja s bivšim da mi da poklone od njegove sestre… A mi raskinuli 10ak dana prije… I donijela ja karte da ih podijelimo, da vidimo šta ću zadržati a šta ide njemu haha. Zadržala sam neke posebne lijepe karte, koje mi je poklanjao i jedan cijeli špil, kojim sam igrala uvijek. Nije nama bilo baš zabavno igrati zajedno. On je samo htio da pobijedi, ne da se zabavlja, a mene nerviralo što nije znao objasniti. Ali eto… Ugl voljela bih igrati opet. Mene samo malo nervira što ti ne možeš danas igrati protiv ljudi, sa špilom koji je star dvije godine. Svakih par mjeseci nešto novo izlazi…

Vinland je super, a i na netflixu je, pa eto 🙂

Što se tiče posla, baš sam se borila za napredak… uspjela sam, digla sam se par stepenica gore… isplatili se rad kad se drugi igraju, piju kafe, neizlazak na pauze, nošenje laptopa kući… Znam da sad generalno očekuju više od mene. Ali mislim da sam dorasla tome. Danas me direktor baš nahvalio. 🥺 Rekao je da nema riječi kojom može opisati moj rad, da su svi zadovoljni, da se sve vidi i cijeni, da kolege isto nemaju ništa osim lijepog da kažu za mene… Mojoj anx se teško navici na dobro… Kad se samo sjetim prve godine na poslu. Koliko sam sretna bila. Nisam ni razmišljala o anx. Mislim da je moguće ponovo se osjećati tako sretno, bez straha da će sve otići gdje ne treba. Sad mi se trenuci mira i sreće čine kao ekstremi. Čak i ovo što ležim bezbrižno i kuckam post… Ova moja plata od neki dan je za više od 1k veća od plate za februar prošle godine. Mene je stid i reći to. Ne znam… govorim to da bih razbila stid. Stid me i osjećati veliku sreću zbog toga, pa je potiskujem. Osjećam se skoro kao da nisam ja zaradila, nego samo imam sreće što imam takav posao. Valjda vrijedim toliko… A najluđe je kad shvatim da sam se ovdje prvi put igrala s kodom… Hvala Bogu. Samo to mogu reći…

Ramazan ove godine je poseban… svaki je, ali eto, ove mi… Mnogo mi znači što svaku noć jedemo zajedno, iako ih samo pola posti. Vikendima im kuham… Generalno smo posvećeni više jedni drugima. Osjeti se mirrr ❤️

A glavni krivac zašto ležim sad ovako opuštena iako sam smrvljena…. jeeee on. Ide uskoro pms, želim mu da me što manje nervira 😛 i želim da pišeš! Ok? 🙂 ❤️