Ako mi išta trenutno ide u životu, to je posao. Hvala Bogu, jer prošle godine u ovo doba je to bilo…. kritično i pogubno za moje psihičko zdravlje. Ali ostalo…

Mačka mi je bila zatvorena tri dana. Nismo znali gdje, ali smo znali da negdje jeste zatvorena. To me dotuklo. Izvuklo je iz mene sve što se skupljalo… Infekcija, bakterija, anemija, rasprave mojih kući… Da ne pričam o gubitku tetke, i o njemu i meni, i u kakvoj smo situaciji…
Jednostavno nemam gdje da držim više.
Rijetko sam ja baš tužna… meni sve emocije odu na anksioznost. Jer sve drugo potiskujem. Uvijek imam osjećaj, ako se pustim nekoj emociji, da će me usisati. Više pokušavam glavom.

U ovoj godini sam prestala pričati sa osobama koje su mi bile najbliže ženske osobe, osim mame, u zadnjih 10 godina. I sve ja to kao… ma ok sam. U suštini – jesam. Ovako je bolje, ali… Sve to ostavi nešto iza sebe. Ne možeš se ponašati kao da nije ništa značilo. To je bila osoba koja ti je govorila da će te uvijek čuvati kao prijatelja, neko za koga si mislila da će ti biti kuma. Prvi put, nakon 10 godina, htjela si da ti neko bude kuma. Nije jednostavno sve što se desilo, koliko god dobro bilo za sve.

Izgubila si tetku, ali ste jako brzo prešli na neke praktične stvari, niste ni odbolovali kako treba. A to je bila osoba koja ti je bila kao ukucanin. Bila je +1 na sve gdje si računala svoje. Bila je neki most između tebe i mame. Tj mame i njenog posla s jedne strane, tebe s druge. Bila je mamina stijena, mamina najbolja drugarica. Bila je svjetlost u kući, osvježenje. Bila je sve i neopisivo nedostaje. Sad se mučiš da budeš tu za njenog sina, za kojeg znaš da se najviše brinula kako će bez nje… koji je i tebi najsličniji… ali ne nalaziš način, ne uspijevaš, ne znaš biti ta osoba… i pritišće te to.

… Imaš njega kojeg voliš svim što imaš i nemaš. Ne misliš da zaslužuje da ga i kamenčić žulja u cipeli. Ali si ti ta koja ga žulja u svemu. Koliko god se trudila, osjećaš se kao jedan veliki promašaj. Jer ne uspijevaš i ne uspijevaš i ne uspijevaš… A ne možeš se odvojiti, a svakako ni u jednom dijelu sebe ne vjeruješ da trebaš to uraditi.

……

Kad je mačka nestala, u glavi mi je bilo samo da ne mogu ostati i bez nje… Ne mogu i nju izgubiti. Možda zvuči glupo, ali… Deset godina nije malo. Ona je dio mene. Izgleda da sam digla cijelu mahalu da je traži. Kad sam je vidjela prvi put, nakon što su je našli… samo meni nije htjela da priđe. A trebalo joj je još dana da me pogleda. I ona se zna ljutiti, samo ja ne znam. 😀

Generalno, što mi je željezo niže, teže podnosim psihički sve što mi se dešava. Dosta je spalo u zadnje vrijeme, tako da je teže sve. Jedino pozitivno je što nemam one stalne napade panike. Što je, nadam se, terapija uspjela riješiti. Štitna sigurno ne pomaže u ovom mom rasapadu sistema. Termini s psihologom su mi svake tri sedmice (i duže) što ne pomaže. Ali su pretrpani…

Znam da će sve izaći na dobro. Znam da hoće…. Nedruženje s nekim osobama je donijelo mir, manje iscrpljenosti, manje negativnosti,… Zahvalnija sam, nalazim više vremena za stvari koje volim. Pročitala sam 5 knjiga ove godine. Toliko nisam od početka korone ukupno 😀 Psiholog mi kaže da ne trebam svu pažnju usmjeravati na rezultat, posebno kad radim nešto što uključuje kreativnost. Da nije rezultat bitan, da je bitno sve ono između, sve ono nesavršeno.
Zbog njega se više smijem, više vjerujem u svoju snagu, u to da se dobre stvari mogu desiti, da nije nemoguće ništa što zamislim… Ali te pozitivne stvari za neki drugi put. Ovaj samo o negativnom 😀