ispovijesti s balkona (1)

Počela je nova sezona: donijela sam laptop na balkon. Hajmo sad kao i za gluhu sobu – možda ću ovdje pisati češće 😀
Kao da je i bitno. Bitno je da ooooogromna buba hoda po zidu pored, a mama neće da je skloni! 🙁 Hahah. Ako ništa gledam u Mjesec i Veneru 🙂 I Mars je tu, ali ga ne vidim golim okom.
Na bolovanju sam, a osjećam se kao na raspustu (buba nije u vidnom polju aaaaa) haha. Bolovi koje sam imala za vikend…. mislila sam da ću poludjeti. Ali je prošlo hvala Bogu. Tj prošli su bolovi, a osjećaj da ću poludjeti – jok 😀 Jes meni zabavno samoj sa sobom, kunem se. Zato i nemam više s kim drugim pričati, pa ko bi se mogao mjeriti s ovom genijalnošću 😀
U utorak sam trebala kod psihologa, ali zbog bolesti nisam mogla, tako da nisam bila već 20 dana, a kako ona ode na godišnji (zasluženo, i ja bih pobjegla od sebe :D), vidjet ćemo se tek nekad u augustu. I sad sam ja tu…. Odlično mi je s njom, želim da nastavim, taman smo se upoznale i krenule gdje treba. Ali daleko je to.
Mnogo mi je pomogla što se posla tiče. Sad bih voljela da pređemo malo na moje odnose s ljudima. Tako da, mom $. – ona je kriva ako ti pokvarim ljeto 😛 Da je tu, bilo bi nam ljepše, ali ovako…. možda da i ti uzmeš godišnji od mene 😀 (nemoj, dođi piši na blogger, pomaže vjeruj haha).

Možda svi mi trebalo manje skrolati po društvenim mrežama i pisati ovdje. Pa rečenicu – rečenicu. Fali mi ono vrijeme kad sam ulazila ovdje s uzbuđenjem, fale mi i privatne poruke. Messenger i viber i ne otvorim po cijeli dan. Muka mi je kad znam da me čeka poruka. Ovdje su mi ljudi slali započete romane da čitam, pričali o najdubljim problemima, mislima, kao da se cijeli život znamo. A i neka laganija priča je bila super. Čak i ne pričati, nego samo pročitati nečije postove, znati da takvi ljudi postoje. Fali ta zajednica… Ja sam ovdje prošla kroz svoju prvu, najdužu i najgoru vezu (sve je to ista veza :D), kroz dio srednje i fax. Velik je to dio života. Sad je poprilično jednolično. Šta znam… o poslu bih mnogo voljela, ali… da pišem o tehničkom dijelu, možda je previše… (a možda i mogu uprostiti). O vezi ako s nekim progovorim, progovorim s mamom. Eto koliko traje, a ni s kim drugim ne dijelim… To ima svoje čari. I stvarno je on, ono najbolje što mi se desilo u životu. Ali često stanem kad bih o tome pisala. Mada, sad kad sam se počela otvarati, možda bih i mogla.
Palo mi je na um nedavno da pišem npr.
– o stvarima koje sam otkrila i počela da radim za sebe, i ne planiram prestati
– o putu kroz fax, do posla, nalaženju na poslu
– o odraslom životu (što bi Elena F. rekla – Lažljivom životu odraslih – šalim se, nisam ni pročitala tu knjigu)
– recenzije pročitanih knjiga
– jedan dan na poslu ili nešto slično
– o lekcijma iz ljubavnih veza
– o prepoznavanju lažnih prijatelja
– o stvarima koje sam kupila sa aliexpressa i korisne su mi ili slatke ili sl.

O tome kako će nam, izgleda, trešnje propasti ove godine :/ Ili o tome kako trebam uskoro početi spremati ispite za septembar 😀
Eto, dosta brbljanja za danas… dok sam pisala ova pjesma se vrtila beskonačno dugo: