Zadnji dan mog mjeseca, a prvi put da pišem.
Prošlo je mnogo bitnih datuma… Tetkin rođendan, moj rođendan, mamin rođendan/naša godišnjica, danas godišnjica mog diplomiranja… i još rođendana.

Jutros sam se probudila i kontam: stvarno se nadam da je ovo jedan od dana, kad misliš da ti se svijet ruši, pa se sljedeći dan probudiš s menstruacijom, i kažeš: aha, to je.
Našminkala sam se, pa mi ne ide u prilog da plačem, a plakala bih.
Nešto treba da se mijenja. Ne znam šta tačno.
Otkako je kolega otišao iz firme, postalo mi je nepodnošljivo… Sve negativne stvari su jače. Ne osjećam da više pripadam tu. Imam osjećaj da sav kod znam ko svoj dlan. Rad je tu najmanji problem… Previše muške energije. Dok nisam počela raditi, nisam čula toliko odvratne priče o ženama. Nas dvije cure na spratu. A ona i ja smo toliko različite u poslu… Ona uči na drugačiji način, koji meni ne odgovara. Hajmo iskreno, ona koristi ljude da rade za nju. Eto, rekla sam. Njen izgovor je da voli gledati kako to neko pametno programira, pa ona zapamti. Ali to nije inžinjer. U svakom slučaju, svaka čast za snalaženje. Predraga mi je kao cura, ali poslovno…
Stalno imam osjećaj da trošim život na to mjesto. Svoj posao bih mogla odraditi za 4-5 sati kući i posvetiti se drugim stvarima. Ja se zadam u ponedjeljak, utorak, završim (ove sedmice npr) 7 taskova i onda crknem (ove sedmice temperatura), pa se razvlačim ostatak sedmice. Nema smisla provoditi toliko vremena u firmi, posebno ne za nas. Posebno ne za mene. Ode mi septembar… ne stignem uživati u ovim zrakama, u najljepšim šetnjama, ne stignem biti sa svojima… kad god sam s njima, nervozna sam, osamljujem se, sve mi troši energiju…
A ko mi je kriv? Mogu naći neki remote posao, sama ostajem ovdje. Samo što nisam psihički spremna na toliku promjenu. Moram doći do toga. Zato jedva čekam terapiju prekosutra…

Sve će to doći na svoje. I prije je, opet će. Samo je vrijeme za promjene.

Danas je brat otišao da nam kupi potrebno za ručak, odradio je većinu spremanja, ja sam samo asistirala 🙂 uljepšalo je sedmicu. To druženje, samo mi… <3 Sitnice koje su velike stvari.

Btw večeras se vidi Saturn. Idem vani, ali se nadam da ću ga uspjeti uhvatiti u nekom trenu prije ili poslije… To mi je san otkako sam dobila teleskop 🙂

Uskoro kreće smaranje sa postovima: give it a year v2 (fax).