autentičnost

Mislila sam da će moja riječ godine biti: vrijedim. Ali sam već vidim da će to biti: autentičnost. Vjerovatno se do autentičnosti ne može doći, ako nisi svjestan da vrijediš, pa postoji mogućnost da sam već za mjesec i po napredovala. Bar u željama. 🙂
Fascinira me koliko smo mi ljudi prilagodljivi. Rekla bih – obnovljivi 🙂 Nekad je teško povezati – šta s onim što smo prije bili i imali? Ali da ne mislimo o tome, ne bi ni postojalo stvarno. Bi kroz nas naravno. Ali ne bi se direktno bavili time. Ne govorim o teškim stvarima, koje treba svariti, nego o onome što smo već ostavili i svarili. Imam problem s tim da se krivim za neke pogrešne izbore. Mehanizam koji sam napravila, da bih to lakše podnijela je da tu prošlu sebe gledam kao drugu osobu. Nije moje da sad ulazim u dubine mene koja sam nekad bila. Njoj je to bilo jasno, ja se i ne sjećam svih detalja. Ali nisam to još skroz savladala… hoću, samo što nisam krenula pisati o tome. Krenula sam pisati o povratku autentičnosti.
Nekad davno sam bila autentična ja, ali ne skroz. Jer sam se skrivala da bih bila autentična. U svijetu sam bila gram kameleona. Nit’ cijela osoba, nit’ cijeli kameleon. To znači da i nisam bila istinski autentična, ali sam bar imala svoj autentični svijet u kojem sam bila sretna koliko sam to mogla biti. U tom svijetu sam mislila da sam jedina takva, da mogu biti ono što jesam samo ako sam sama. Onda sam ga izgubila. Svoj unutrašnji svijet. Postala sam čisti kameleon. Ne znam gdje je nestao, još uvijek ne bih da me se pita to, niti znam želim li uložiti vrijeme da otkrijem. Bila sam veselo, cvrkutav kameleon. Ali izgubljen. Pomalo u potrazi sa spontanošću. Aha, tu izlazim na svijetlo. I dalje je to gram po gram – daj više. Onda… Izgubila sam i tu spontanost. Prestala biti cijeli kameleon. Zatvorila se u neki drugi svijet. Utonula u novu borbu. Sa sobom, sa svima. Pokušavala sebi objasniti: te mehanizme si stvorila, jer su ti nekad trebali da preživiš, sada ti ne koriste, guše te. Ali je teško izaći iz ljušture koja je poznata. Poznata, ali teška, doduše. Čovjek kad nosi tonu na sebi cijeli život, i ne zna za drugačije iako mu svi vrište da ostavi. Očima je teško iz mraka izaći na svjetlo.
Svaki put kad misliš da si shvatio, da si prosvijetljen, zapravo je samo snop svjetla bačen na tebe. Osvještavanju kao da nema kraja. Ali ko je i smislio da kraja treba biti. Ako su nas naučili da život ne završava smrću, zašto nas uče da ičemu drugome ima kraja. Nekad u životu shvatiš da mnogo stvari moraš sebi predefinisati. Što je kul, jer time dobiješ krila, dobiješ puno boja i osjećaj da život može biti zabava, a ne samo traženje kraja, vječno traženje kraja… Granice su ružna i tužna stvar. Ne treba misliti na njih, slobodije čovjek živi.

3 thoughts on “autentičnost

  1. katran

    I najduži put počinje prvim korakom, a ti si upravo napravila taj prvi korak.
    Sretno 😊

    1. derSteppenwolf

      A možda je prvi bio i prvi udah na ovom svijetu… Hvala ti 😊

  2. alaskay

    “Nekad davno sam bila autentična ja, ali ne skroz. Jer sam se skrivala da bih bila autentična. U svijetu sam bila gram kameleona”
    joj mozdani dok procitah ovo….

Komentariši