Baš je usamljeno, kad sklanjaš ljude iz života, a nemaš…. s kim na more xD

Nisam ostavljala te ljude u svom životu, jer je bilo lakše… Shvatila sam već da je bilo mnogo teže tako. Samo je bilo poznato.

Poznato mi je kad me ljudi trebaju i hvale samo kad pomažem. A ne hvale nikad, jer sam magična samim tim što postojim. (Kao i svako drugi!) To je poznato… Uvijek misliti da trebaš više i više i više… da bi te vidjeli… A to viđenje opet ne traje dugo. Zato i ne vrijedi.

Mislim da je i bolje što ih ne ostavljam, zato što sam našla neke bolje ljude. Ostavljam ih zbog sebe, da bih bila sa sobom. Doći će već i drugi, bolji ljudi. Doći će takvo more. Nisam bila rasterećenija godinama, koliko sam u zadnje vrijeme. Čak i nisam skroz, nisam wow sretna, stišće me poprilično. Ali je veeeeeliki napredak. 🙂

….

Na prošloj seansi…otkrila sam jedan novi prozorčić. To da se ne moram uklapati u ono što drugi, oko mene, rade. Zato što sam ja već uradila milion drugačijih stvari, koje su me i dovele do ovoga gdje sam sad. Problem je nastao što sam do sada išla slijepo i uradila super stvari na taj način, a sad trebam odlučiti za dalje. Svjesno. I onda, kad se nisam mogla odlučiti za nešto više, ja sam pokušavala da se spakujem u kutiju. To je činilo da se osjećam kao da ne živim stvarno.

Terapija je otvorila veliku ranu… To što su prerano očekivali od mene da odrastem, što su me stavljali u sve svoje svađe, da bih im pravila ravnotežu, što sam hvaljena samo kad uradim sve dobro, što nisam imala pravo na spontanost, uvijek ona dobra, koja sluša, koja je primjer i sve radi po pravilima, a nikad se nisam osjećala dovoljno dobrom, nikad nikad nikad, uvijek sam se osjećala uljezom, najružnijom, najsmotanijom, najnesposobnijom… gdje god da bih kročila… I zato sam morala sva biti štaka, sve slušati, svima pomagati, o svima sve znati najbolje, svima znati najbolje pomoći. Nikad mi nije bilo bitno da mene saslušaju, da mene znaju. Ja sam bila nevidljiva za druge, samo sam ja znala svoj svijet. Toliko sam počela patiti zbog toga, otkako idem na terapiju…… Pomogle su vježbe koje radimo. I pomoglo je znati da ja mogu biti za nju tu. Ja sam sad odrasla i mogu je vidjeti, mogu je grliti, mogu je hvaliti, mogu je braniti i čuvati i savjetovati.

A on je pomogao da vidim da nije sve propalo. Iako sam se tako osjećala, uspjela sam toliko toga dobrog uraditi za sebe. Uspjela sam napraviti sebi dobre temelje, da budem samostalna i da počnem liječiti rane. Kad sam prvi put došla na psihoterapiju, rečeno mi je da najjači iz kuće dođu. On je pomogao da vidim tu sebe. Da znam da nije sve bilo uzalud do sad u životu… Ne počinjem ja iz nule. Ja sam već daleko daleko daleko otišla… 🙂