*

Preselila mi je strina… U amidžinoj i njenoj kući živim cijeli život. Prije su dolazili jednom godišnje na mjesec, zadnjih par godina po 6+ mjeseci. S njihovim kćerkama sam “odrasla”, to su mi bile neke od najdražih i najbližih osoba na svijetu.

Cijelu prošlu sedmicu sam plakala i bila izgubljena, jer sam znala da se bliži. Jučer rano zvoni viber negdje u kući, odmah sam znala…

Sinoć, nakon posla, otišla na sprat da krenem čistiti… Nisam ušla pola godine, sve stoji kako je ostavila… To me izbacilo iz šoka i tek sam povjerovala… Da neće više nikad ništa od toga dotaći.

Sutra će ih baš mnogo doći iz druge države. Neke nisam vidjela pet godina. Nečiju djecu nisam upoznala nikad, a sanjale smo da ćemo obići svijet zajedno.

Strinina želja bila da se ukopa na selu…

Prvo idu suze, a onda izdržati toliko ljudi u jednoj kući danima… Znam sebe… Već su se moji unervozili i uzvrtili po kući, posvađali 300x. Sinoć sam u pola 12 otišla i sjedila u autu. I sad bih radije….

Kad sam je zadnji put čula, prije sedmicu, rekla sam mami kako joj je glas čvrst i jak, kao inače… Takvu je samo mogu i zapamtiti.

Zvala me Miško i ne mislim da me iko na svijetu više tako zove. Bog zna koliko komplikovano je bilo između nas kroz godine. Nije me mnogo voljela, bila sam joj previše Herka haha, ali trudile smo se i našle zajednički jezik zadnjih par godina.

Da joj dragi Allah podari Džennet. 🤍